Postoje ljudi koji se nerado guraju u prvi plan, koji radije djeluju tiho i iz pozadine, za čiji puni doprinos zna tek uži krug suradnika, a šira ga zajednica ili povijest, kako vam drago, spozna i vrednuje tek s počekom. Uostalom, za spoznavanje je istinske vrijednosti uvijek najpresudniji vremenski sud te stoga katkad prođu desetljeća i stoljeća da ih se prepozna.

Vedran je Damić kao naš prijatelj i suradnik bio upravo takav: samozatajan, a uvijek tamo gdje zaškripi, naizgled negdje u drugome redu, a uvijek prvi kad nešto treba odraditi, vazda spreman za pomoć, ali u pozadini kad treba pokupiti lovorike ili primiti zahvale, razgovorljiv i opušten u užemu društvu, a prema ostalima ljubazan i spreman na pomoć.

Društvo Neretvana i prijatelja Neretve i Hrvatski neretvanski zbornik bili su nezamislivi bez njega. Postupno je širio krug ljudi ponosnih na svoje neretvansko podrijetlo, pozivao je na okupljanja, na okupljanja među prvima dolazio i među posljednjima s njih odlazio odrađujući bezbroj nevidljivih i vidljivih poslova i radnja. Njegovo bi lice posebno sjalo na svakoj od Noći Neretvana jer je smatrao da se Neretva Zagrebu treba predstaviti upravo na jednome od najreprezentativnijih mjesta. Kao član bi uredništva i grafički urednik Hrvatskoga neretvanskog zbornika izdvojio barem tri mjeseca godišnje kako bi zbornik ugledao svjetlo dana, a u posljednjoj bi fazi objavljivanja bio i vozač, i posrednik, i pregovarač, i osoba koja bi prva ugledala netom otisnuti zbornik.

Vedran je bio punokrvni Neretvanin i stasom i glasom. Često je odlazio u rodni kraj, nije zapuštao baštinu niti je zaboravljao ljude s kojima je odrastao. Svoje je neretvansko podrijetlo uvijek isticao, često se prisjećao likova iz vlastita djetinjstva od kojih su neki ovjekovječeni na slikama Vladimira Becića, a kad bi bio dobro raspoložen, obično bi dometnuo: Znaš, mi smo van Neretvani malo divji!

Možda ni sam nije bio za života svjestan koliko je pridonio ucrtavanju Neretve na hrvatski kulturni zemljovid, koliko je ljudi oko sebe okupio i koliko su mu bili odani. Ne zahvalni nego odani jer se odanost stječe primjerom te sam stoga jednom prigodom, a vjerujem da bi nas više to potpisalo, savršeno mirno i čista srca rekao: Vedrane, ja bih s tobom i u rat otišao! Koliko ima ljudi za koje bi to itko posve samouvjereno i bez trunka sumnje ustvrdio?

Nitko ne zna što je u dubini duše drugoga čovjeka, što je u sebi kupio i što ga je morilo, ali ako ima nekoga smisla u ovome iznenadnom i šokantnom odlasku, koji nastojimo, ali ne uspijevamo dokučiti, onda je to da barem za nas koji smo ga poznavali i vas koji ćete svoje bližnje možda u ovim riječima prepoznati ostaje spoznaja da nas je u ovome vremenu ambalaže napustio čovjek kojemu su od riječi bila važnija djela te kojemu je od zahvale bila važnija spoznaja da je nešto učinjeno. Da nam je barem sad više takvih ljudi jer će netko drugi za nekoliko stoljeća pisati historiografska djela!

Domagoj Vidović