Brojni vjernici nazočili su u crkvi sv. Ilije proroka u Metkoviću u četvrtak 15. veljače, prvog dana dvodnevne duhovne obnove, koju predvodi fra Mario Knezović. Misno slavlje predslavio je u koncelebraciji sa župnikom fra Denisom Šimunovićem a župni vikar fra Marko Pudar bio je vjernicima na raspolaganju za sv. ispovijed. Bend mladih uzveličao je misno slavlje i klanjanje Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Isus je došao na zemlju  navijestiti Kraljevstvo Božje i pozvati nas na obraćenje, jer bez obraćenja, neće se događati proslavljena Crkva – vječnost tvoja. Uvijek sebe stavi u poziciju – ne živimo samo život, nego vječnost. Kršćanin je vječno biće, Isusov sljedbenik je vječna dimenzija, zato nemojte sebe staviti u okvire i kutije svog zemaljskoga boravka na zemlji, upozorio je fra Mario. 

Nekada postavljamo upit - Bože moj, kako je moguće da dopuštaš ove stvari, da gledaš Isuse moj, kako se izopačio ovaj naraštaj, da promatraš Isuse milosni kako ljudi žive, kao da Boga nema! Isus bi nam rekao - nije moje Kraljevstvo od ovoga svijeta. Nisam došao vladati zemljom, nego nebom i zemljom. Vječnost nije lako razumjeti, rekao bi, to je otajstvo, to je milost u koju moramo ući tek po daru vjere. Onda ćemo uspjeti sebe izroniti iz kategorije svijeta uspjeha, svijeta lagode, svijeta čuđenja i ući u svijet koji je Božji, a Božji je svijet - da ovdje proslavimo Gospodina, već sada svojim životom i da tako zaslužimo vječnost, naglasio je.

„Poniznost je početak svega, bez nje, nema puta do Boga, preduvjet  svih preduvjeta da osjetiš veličinu Božju. Zapreke su  u nama, jer se previše okrećemo - 'čovjek je čovjeku Bog'.   Ne trebamo previše listati po prošlosti naših civilizacija, vidimo, da se sve što je po zemaljsku bilo silno, nedodirljivo, moćno, snažno, vojno čuvano, da je sve porušeno! Nijedna civilizacija nije trajno opstala, zato  što je imala čovjeka za Boga, zato što je materijalno ostvarenje imala i vojsku kao svoju snagu, a Isus dolazi među nas da sav taj model, taj princip u ljudskim glavama poruši.“

Krhki smo, tek smo u Gospodinu jaki. Sv. Ante je govorio da je poniznost temelj svih kreposti.  Puno je oko nas „velikih ljudi i sitnih duša“. Čovjek se danas osilio, uzoholio, zato milost Božju ne može primit. Ljudi su postali tašti,  danas više nikoga ne možeš upozoriti kad griješi. Dok se ne razori u nama konstrukcija bahatosti, oholosti, veličine, nezasitnosti, nedodirljivosti, isfrustrirane narcisoidnosti, nemamo što tražiti s Bogom, Bog je davno otišao od nas, otresao prašinu i ode u druge krajeve poganima. Nećete sebe izgubiti kad sebe zaniječete… Onda ćeš tek upoznati  veliko dostojanstvo, da si ljubljeno Božje dijete, i vrijediš više  od svega onoga što možeš nabrojati kao svoje uspjehe.

Opterećeni smo, i to je uzrok oholosti, jer se želimo dokazati, cijeli život se dokazujemo krivim ljudima, potrošimo tolike intelektualne i intuitivne sposobnosti, i šarm i domišljatost i snagu, da bi se dodvorili  ljudima, kojima to apsolutno ništa ne znači, samo mi kao  rastemo  da smo nešto uspjeli. Zato je Isus rekao, svoju brigu povjerite meni. Tjeskobna zabrinutost je nezadovoljstvo trenutnim svojim stanjem. Ovaj svijet ide krivim smjerom što mi sve na zemlji želimo vrednovati, to je taj svijet taština. Upozorivši na grijehe nemorala, fra Marijo  je kazao  kako će doći dani kad ćemo progledati,  pa ćemo vidjeti da ne smijemo postati žrtve mobinga i populizma i propagande. Zato je važno otrijezniti  se. Tek će se dogoditi istinski preporod, kad poput sv. Franje priđeš onome, čemu ti se ne prilazi, poljubiš ono što ti se apsolutno ne ljubi, zagrliš ono što ti je odbojno i što te iritira, tad se događa milost.

Poniznost se živi u Križu i s Križem, veliki smo koliko dopustimo poniznosti da Isus u nama raste. Nitko sebe nije više ponizio doli sami Bog u Isusu Kristu. Djecu odgojimo, naučimo ih krepostima, vrednotama, radu, poštenju sve primjerom, a oni će drugo sami ostvarit, nemojte se brinuti, ali ako smo im ostvarili sve a nismo ih naučili karakteru, oni će to sve rasuti za tren, to će ih odvesti u lijenost, nemoral, blud, rastave, razvrat, kocku, upozorio je fra Marijo.

Privilegirani smo zato što imamo mogućnost biti prva Biblija koju će netko vidjeti, da budeš prva svijeća koju će netko zapaliti, da budeš 'prvi križ' preko kojega će netko prepoznati kako je put patnje put do Boga, da budeš osoba koja će ljudima svojim životom objasniti što je čista srijeda, što je korizma a što je ispraznost. To je naša šansa, rađaju se ti ljudi, pogotovo mladi. Naš mozak po prirodnom Božjem daru ima kapacitet razlučivanja i mladi prepoznaju da su  prevareni, izigrani, i sve više se vraćaju opet Bogu!... Ovo je novi zamah, novi početak! To mi toliko ulijeva nade da vam ne mogu ispričati. Oni stvarno doživljavaju nanovo duboko Boga, možda samo brojčano manje nego smo mi prije tradicionalno išli na misu, zaključio je fra Mario Knezović prvog dana duhovne obnove.

Antonija Menalo