Još u šoku, uz razdiruću bol koja ne jenjava ni na tren, 66-godišnja modna dizajnerica i pjevačica Matija Vuica odrađuje sve poslove, sastanke i dogovore, kako bi predstojeći vikend mogla u Metković, na grob svog prerano preminulog životnog partnera, glazbenika 65-godišnjeg Jurice Popovića. Dvoje Metkovčana, koji su 80-ih iz rodnog grada stigli u Zagreb, još su od srednje škole – punih 45 godina – tkali jednu od najljepših ljubavnih priča na domaćoj sceni. Međusobna posvećenost i ljubav, koje je dodatno učvrstila i poslovna suradnja – u bendovima Trotakt projekt i Gracia – omogućila im je skladno glazbeno-modno putovanje. Čak ni kad je kompozitor, aranžer, producent i pisac – čiji se opus nalazi na 13 albuma – u studenom dobio visoku temperaturu, koja se nikako nije mogla sniziti, nisu pomislili da bi ono moglo tako brzo i nenadano završiti.
“Jure je od djetinjstva znao imati tako visoke temperature, no nikad ovako dugo. Bila sam uz njega u našem stanu. Temperatura ga je iscrpljivala. Morao se odmarati pa je bio nesretan kad nije mogao odgovoriti nekom od svojih brojnih pratitelja na društvenim mrežama. Posljednju je objavu stavio 8. prosinca, a uz isječak iz spota napisao je svoje stihove “Ne žalim više ni zbog čega, prešao sam davno preko svega…”. I premda mnogi upravo iz te objave te u stihovima drugih pjesama pokušavaju iščitati naznake da je znao da se približava kraj, to nije točno. Njegove pjesme zasigurno nisu značile nikakav oproštaj od života, pogotovo ne zbog bolesti. Ponavljam, Jure nije bio bolestan” kazala je Vuica, dodajući da umjetnici takve stihove pišu najčešće u trećem razdoblju svog života.
“Kao da sam znala da ću biti u stisci s vremenom. I uistinu, Jure je morao u bolnicu. Tih 14 dana provela sam uz njega, spavajući na fotelji uz njegov krevet. Nismo se odvajali. Bio je pokretan, pričali smo, porukama se dopisivao s prijateljima. Svakodnevno je pratio vijesti, posebno one o Dinamu jer je bio zaljubljenik u taj klub. Baš kao i u nogomet koji je rekreativno igrao odmalena, a nikada nije propuštao zaigrati za Humane zvijezde Hrvatske”, kazala je dizajnerica, dodajući da je svako malo Jure govorio da želi iz bolnice doma.
Osobito za Božić, koji im je bio najdraži i najvažniji blagdan. No, kako ga je temperatura oslabila, počeli su problemi s disanjem koji su se pogoršavali. I prebacili su ga na odjel intenzivne njege, gdje nije bilo mogućnosti da bude uz njega. Sam se odjenuo, uzeo svoje stvari i otišao na drugi odjel, a Matija je otišla kući. To je bila prva – i posljednja – noć u bolnici koju nije spavala pokraj svog životnog partnera.
“Rano ujutro 28. prosinca pozvali su me iz bolnice i odjurila sam tamo. Čekao me. U te tri naše posljednje minute rekla sam mu sve što sam mislila da je važno. Još se osjećam kao da su nam ukrali taj zadnji dan. Ta jedna noć i njemu i meni puno bi značila. Jedino što imamo je zajedničko vrijeme. I to nam je oduzeto”, s tugom je rekla Matija, kojoj su u organizaciji ispraćaja i sprovoda pomogli rođaci i zajednički prijatelji.
“Moj Jure je imao brdo crnih odijela za vjenčanja i sprovode, kako ih je nazivao, no crnu boju nije volio i poludio bi da u tome ode na svoje posljednje putovanje. Znajući koliko voli boje sunca, posebno narančastu i zlatnu, koja je dominirala u njegovom studiju, izvukla sam zlatno odijelo i tirkiznu košulju sašivenu u mom salonu, koje je pripremio za snimanje spota s novog albuma. Prilikom rastanka važno je misliti što bio želio on, a ne ja. Zašto bih robovala običaju da pokojnici putuju u crnom? Pa meni je on najvažniji”, istaknula je dizajnerica, koja je iz Zagreba na posljednji ispraćaj svoga Jure donijela male piramide od poludragog kamenja, ogrlicu od jantara koju nikad nije skidao, bakrene narukvice, nekoliko kamenčića s putovanja… S tim je sitnicama bio okružen svakodnevno, puno su mu značile i složila ih je uz njega u lijes.
U tim trenucima pred očima joj je preletio njihov život započet slučajnim susretom na rivi u Metkoviću, ispred hotela gdje su se mladi međusobno “škicali”. Matiju je osvojio zgodni sugrađanin koji je srednju školu pohađao u Splitu i na rivu dolazio moderno odjeven, različit od drugih, a njega je privukla atraktivna crnka, koja se i odijevanjem i izgledom razlikovala od većine djevojaka.
Ona je tada bila štreberica, oduvijek odlikašica, a on je već bio DJ i stvarao muziku. Uskoro je zapjevala u bendu koji je on osnovao, a dvoje mladih kreativaca spojila je ljubav i glazba. Od prvog dana prihvatili su i uvažavali i međusobne suprotnosti koje nikad nisu bile prepreka da uživaju u najrazličitijim aktivnostima, putovanjima i životnim izazovima, a nepovjerenje, nervoza, svađanje ili ljubomora u njihovoj vezi nisu postojali.
Matija se odmah nakon sprovoda vratila u Zagreb, da zajedno s Hrvatskim društvom skladatelja organizira komemoraciju i da tamo budu njemu najvažniji ljudi. A dvorana je bila suviše mala da primi sve koji su došli odati počast dobrom duhu estrade, čovjeku koji je uz proučavanje alternativne medicine i duhovnosti svakome pomagao diskretno, gospodski, bez zadrške i nametanja. Liječio je svojim prisustvom, cijeli je život posvetio tome da cijelom svijetu bude bolje. Da ljudi budu bolji.
“Bio je nevjerojatno pedantan i sistematičan, puno je čitao, pisao, a na meni je da sve te njegove misli, eseje, poeziju i druge zabilješke sistematiziram. Tu je i album, koji je snimio, otpjevao sve pjesme, aranžirao, snimio nekoliko spotova, montirao… još treba snimiti samo nekoliko pratećih vokala, a onda u njegovim rukopisima moram pronaći naziv albuma. Za razliku od njega, koji je sve planirao unaprijed, ja često nisam znala ni što ću sutra, a moj se “kreativni nered” protezao od kuhinje i soba do hodnika. Bili smo maksimalno posvećeni našem radu, načinu života, prehrani…”, rekla je Matija Vuica, koja je poput svog Jure izgubila i roditelje i braću. Njih dvoje su imali samo jedno drugo, a ona je sad ostala sama.
“Kako sad u ovim godinama, nakon toliko desetljeća, živjeti sama”, zapitala se. “Čini mi se kao da sam u nekom međuprostoru, a znam da se moram suočiti sa stvarnošću. Ali kako, ne znam… Kad te netko drži za ruku 45 godina, treba iznova, u nekoj drugoj dimenziji opet pronaći tu ruku. No, još nemam snage za to, treba to korak po korak. Tako kažu. A ti su koraci tako spori, beskonačni, ne nazirem im kraj”, kazala je Vuica.
Tekst: Gloria.hr