Uvijek kada je ljeto i temperature se dižu preko granica izdržljivosti, sanjamo o hladnijim mjestima koja donose tako željenu svježinu. Pa tako oni s toplog juga požele otići na hladniji sjever. Iako ljeto kalendarski nije još počelo, temperature su nam se približile da najave da je ljeto pred vratima.

Željni svježine, uputili smo se preko 600 km udaljenu susjednu Sloveniju da bismo uživali na Velikoj planini. Krenuli smo u petak, 14.06.2024., i nakon nešto više od sedam sati vožnje uz kratke pauze, stigli smo u Sloveniju, u blizinu našeg odredišta. Prosječnom Hrvatu na spomen Slovenije uvijek padaju na pamet asocijacije vezane za rad i red. Putujući, upoznajemo različite krajeve, različite države, stilove življenja, kulture, ali upoznajemo i prednosti i mane. Ponekad valja zaključiti da sebe treba cijeniti više.

Putokazi postoje da nam olakšaju kretanje, da nas vode u pravom smjeru; oni su nam kao svjetlo, naš orijentir u mraku. Imaju smisla samo ako su jednoznačni. Znamo da postoji lijevo i desno, ali nismo znali da do željenog odredišta ideš i lijevo i desno, odnosno smjer „svejedno". Takvi putokazi su u najmanju ruku zbunjujući, kao što nekad ni navigacija nije pouzdana. Ako niste znali, čovjek je ključ svega i moćan alat „Pitaj samo pitaj“ ponovno dobiva na značaju.

Ali tko hoće, ipak nađe način i u smjeru „svejedno“ stigli smo do Črnuškog doma na Maloj planini. Ljepota je nesporna, pogled na prelijepo pastirsko naselje, jedno od većih u Europi. Suživot prirode i životinja ovdje je jako izražen. Predivan prizor na mnogobrojne brežuljke prekrivene zelenim tepihom iz kojeg se izdižu mnoge ljekovite trave i sitno cvijeće koje tvore šareni beskraj. Razbacane kravice na brežuljcima pružaju sliku koja oku daje mir, a duši spokoj. Cvrkut ptica kadikad nas prene da se zapitamo jesmo li u snovima ili je sve to ipak java. I da, java je to i to kakva.

Sloboda je nešto najvrjednije što čovjek ima. Ne znamo što je „ona“ ali je osjećamo. Kako čovjek nije samo tijelo, on je i duh, onda je planina naša ispaša, naša hrana. Na toj planini i na ovakvim mjestima moj duh se odmara, a onda i tijelo, ako je umorno, brzo zacijeli.

Na tim visinama često smo bili u „oblacima“ i vidljivost nije bila dobra. Ipak, nismo odustali da bismo išli na najviši vrh Velike planine, Gradišće, 1666 m. Zrak je bio hladan, a vjetar je pojačavao dojam hladnoće. Pa ipak, šteta bi bila da se ne uživa u tolikim stazama ove planine. Staza nije zahtjevna, a svo vrijeme prate nas krave i pastirske kućice, beskrajno zelenilo, oblaci koji se igraju s nama i bezbroj ljudi koji koračaju tražeći isto što i mi, mir i ljepotu koju želimo što dublje pohraniti u sebe. Oko je jedinstveni medij, nezamjenjiv za bilo koju snimku ili fotografiju, a mozak preradi sve dobivene informacije i sprema u skrivene kutke duše. Vidjeti tu ljepotu čovjeka oplemenjuje. Uvijek bismo htjeli da taj osjećaj sreće traje što dulje. S Gradišća se pruža predivna panorama na bezbroj staza koje vode po brežuljcima, pastirske kućice i sve to zelenilo kojim smo hodali do vrha.

U nedjelju, nakon doručka, uputili smo se prema Otočcu na Krki. Šetali smo mostićem i dvorskim parkom iz 18. stoljeća. Dvorac se prvi put spominje 1252. godine. Početkom Drugog svjetskog rata Talijani su zaposjeli dvorac, a 1942. godine su ga zapalili partizani i iza sebe ostavili ruševinu. U sljedećim desetljećima dvorac je potpuno obnovljen. Odmorili smo se, osvježili i krenuli dalje. Dogovor je pao da idemo u Samobor, prekrasni gradić smješten na obroncima Samoborskog gorja. Naziv vjerojatno može zahvaliti činjenici što su u šumama oko grada rasli samo borovi.

Najpoznatiji je po slasnim i neodoljivim "kremšnitama" obitelji Livadić. Prekrasan trg i šetnica, obilje cvijeća, mjesto koje odiše toplinom i romantikom nekih davnih vremena. Naravno, umorni i pomalo gladni, nahranili smo dušu, ali tijelo nikako ne smije patiti. Šetajući, spazili smo restoran "Samoborska klet" koji nas je poput magneta privukao sebi. A tamo, predivan ambijent, a hrana još bolja. U takvom, pomalo umjetničkom ambijentu restorana, i hrana i piće ne mogu biti ništa drugo doli lijek za nepce. Osnaženi za duh i tijelo, vraćamo se lagano kući obogaćeni za još jedno iskustvo, za još jedan biser u nizu naših izleta.

Piše: Maja Tošić