U jutarnjim satima 21. travnja 2025., na Uskrsni ponedjeljak, svijet je obaviješten o smrti pape Franje, 266. poglavara Katoličke crkve. Kardinal Kevin Farrell, kamerlengo Apostolske komore, objavio je da je Sveti Otac preminuo u 7:35 sati u vatikanskom pansionu Casa Santa Marta, gdje je proveo većinu svog pontifikata. Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, umro je u 89. godini života nakon borbe s obostranom upalom pluća, koja je bila posljedica dugogodišnjih plućnih problema. Njegova smrt označava kraj jednog od najznačajnijih pontifikata u modernoj povijesti Katoličke crkve, obilježenog revolucionarnim promjenama, skromnošću i globalnim utjecajem.
Rani život i poziv
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, Argentina, kao najstarije od petero djece u obitelji talijanskih imigranata. Njegov otac, Mario José Bergoglio, bio je računovođa, dok je majka, Regina María Sívori, bila domaćica. Obitelj je napustila Italiju 1929. godine kako bi izbjegla fašistički režim Benita Mussolinija. U mladosti je Bergoglio radio kao izbacivač, čistač i kemijski tehničar nakon što je diplomirao kemijsku tehnologiju. Međutim, njegov pravi poziv otkrio se slučajno, kada je osjetio duhovni zov i odlučio se posvetiti svećeništvu.
Godine 1958. stupio je u novicijat Družbe Isusove (isusovaca), a za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. Studirao je humanističke znanosti u Čileu, filozofiju i teologiju u Buenos Airesu, a kasnije je predavao književnost i psihologiju. Od 1973. do 1979. bio je provincijal isusovaca u Argentini, a 1998. postao je nadbiskup Buenos Airesa. Godine 2001. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom, čime je Bergoglio stekao međunarodnu prepoznatljivost.
Pontifikat: Revolucionar na čelu Crkve
Nakon ostavke pape Benedikta XVI. 2013., kardinalska konklava izabrala je Bergoglia za papu 13. ožujka iste godine. Odabrao je ime Franjo u čast svetog Franje Asiškog, simbolizirajući svoju predanost siromašnima i jednostavnosti. Njegov izbor bio je povijesni: bio je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi s južne polutke i prvi isusovac na Petrovom prijestolju.
Od prvog dana pontifikata, Franjo je pokazao drugačiji pristup. Umjesto tradicionalnog katoličkog pozdrava „Hvaljen Isus“, vjernike je na Trgu svetog Petra pozdravio s „Dobra večer!“. Odlučio je ne živjeti u raskošnim papinskim apartmanima Apostolske palače, već u skromnom apartmanu u Casa Santa Marta. Vozio je jednostavan Fiat, sam nosio svoje torbe i odbijao luksuzne automobile, često ponavljajući: „Moji ljudi su siromašni, i ja sam jedan od njih.“
Reforma i inkluzivnost
Franjo je svoj pontifikat posvetio reformi Katoličke crkve, naglašavajući transparentnost, borbu protiv korupcije i seksualnog zlostavljanja te veću ulogu laika i žena u Crkvi. Imenovao je više od 300 žena na važne pozicije u Vatikanu, što je značajan pomak u odnosu na njegove prethodnike. Njegova enciklika Laudato si’ (2015.) postala je manifest za ekološku svijest, povezujući brigu za planet s brigom za siromašne. U Fratelli tutti (2020.) pozvao je na globalnu solidarnost i osudio ekonomsku nepravdu, nazivajući neobuzdani kapitalizam „novim oblikom tiranije“.
Posebno je značajna njegova otvorenost prema marginaliziranim skupinama. Poznat po izjavi „Tko sam ja da im sudim?“ u vezi s homoseksualnim osobama, Franjo je zagovarao prihvaćanje i suosjećanje, iako je ostao vjeran crkvenom nauku o braku i seksualnosti. Podržavao je migrante, nazivajući njihovu zaštitu „dužnošću civilizacije“, i kritizirao antiimigrantske politike. Njegovi posjeti ratnim područjima i zemljama s nekristjanskom većinom, poput Iraka i Južnog Sudana, pokazali su njegovu predanost međureligijskom dijalogu i miru.
Sinodalnost i budućnost Crkve
Franjo je pokrenuo Sinodu o sinodalnosti (2021.–2023.), opisivanu kao najvažniji crkveni događaj od Drugog vatikanskog koncila. Cilj je bio decentralizirati moć u Vatikanu i uključiti vjernike u donošenje odluka, što je izazvalo otpor konzervativnih krugova. Teolog Ivica Šola istaknuo je Franjin „hrabri iskorak“ u pomicanju fokusa Crkve s Europe na Afriku, Oceaniju i Latinsku Ameriku, predviđajući da će budućnost kršćanstva ležati u tim regijama.
Kontroverze i otpor
Unatoč globalnoj popularnosti, Franjo je nailazio na žestok otpor unutar Crkve. Konzervativci su ga kritizirali zbog navodnog odlaska od tradicionalnog nauka, posebice po pitanjima homoseksualnosti, razvoda i ekoloških pitanja. Njegovi komentari o ratu u Ukrajini i Gazi izazivali su polemike, a neki su ga optuživali za preliberalan pristup. Unatoč tome, Franjo je ostao dosljedan svojoj viziji Crkve kao „bolnice na terenu“, otvorene svima.
Smrt i nasljeđe
Franjo je posljednje tjedne života proveo boreći se s kroničnom plućnom bolešću, pogoršanom ranijom operacijom kojom mu je uklonjen dio pluća. Unatoč zdravstvenim problemima, pojavio se na Uskrs 2025. kako bi uputio poruku Urbi et Orbi, koju je u njegovo ime pročitao kardinal Angelo Comastri. Poručio je da „Uskrs otkriva konačni smisao ljudskoga života – čovjek nije stvoren za smrt, nego za život“.
Njegova smrt pokrenula je razdoblje sedisvakancije (prazne stolice), tijekom kojeg će Kardinalski zbor upravljati Crkvom dok se ne izabere novi papa. Prema Franjinoj želji, bit će pokopan u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu, u jednom lijesu od drva i cinka, čime je prekinuo tradiciju pokapanja papa u tri lijesa. Očekuje se da će njegov rogito, dokument koji opisuje njegov pontifikat, biti položen uz njega.
Zaključak
Papa Franjo ostavio je neizbrisiv trag u povijesti Katoličke crkve. Njegova skromnost, borba za siromašne i vizija uključivije Crkve inspirirale su milijune ljudi diljem svijeta. Iako je izazivao podjele, njegova poruka nade i solidarnosti nastavit će odjekivati. Kao što je sam rekao: „Svi smo djeca Božja, a Bog nas voli takve kakvi jesmo.“ Njegovo nasljeđe bit će svjetionik za buduće generacije, dok Crkva ulazi u novo poglavlje svoje povijesti.
