Žudije Župe sv. Ilije u Metkoviću predstavljaju jednu od najstarijih i najznačajnijih tradicija čuvanja Kristova groba u Hrvatskoj, duboko ukorijenjenu u vjerskom, kulturnom i povijesnom identitetu Dalmacije. Ovaj običaj, koji seže u 19. stoljeće, simbolizira predanost vjeri i zajedništvu, prenoseći se s koljena na koljeno, od oca na sina, čuvajući duh Velikog tjedna i Uskrsa.
Povijest i podrijetlo
Tradicija žudija u Metkoviću započela je 1857. godine, čime su žudije Župe sv. Ilije postale najstarija skupina ove vrste u Hrvatskoj. Običaj je u Metković donio Ante Gluščević, mladi sjemeništarac koji se vratio iz talijanskog grada Loreta, poznatog hodočasničkog središta. Inspiriran tamošnjim vjerskim običajima, Gluščević je uveo praksu čuvanja Kristova groba tijekom Velikog tjedna, koja se brzo proširila dolinom Neretve, a kasnije i cijelom Dalmacijom. Iako se pretpostavlja da su korijeni ove tradicije možda stariji, datirajući čak iz 850. godine, najstariji pisani trag potječe iz talijanskih novina iz 1893. godine. U njima talijanski putopisac opisuje susret s ovim “starim običajem” tijekom Velikog tjedna u Metkoviću, ističući njegovu jedinstvenost i duboku duhovnost.
Tijekom Drugog svjetskog rata, župna kuća u Metkoviću bila je popaljena, a s njom su nestali i mnogi pisani dokumenti o žudijama. Unatoč tome, usmena predaja i predanost zajednice očuvale su ovu tradiciju, potvrđujući njezinu snagu i važnost za mještane.
Organizacija i uloge
Skupina žudija Župe sv. Ilije broji 24 člana, podijeljenih u četiri skupine: vođe, baldekin, Šimunaši i garde. Svaka skupina ima svoju specifičnu ulogu tijekom obreda Velikog tjedna:
- Vođe predvode procesije i upravljaju ritmom obreda, osiguravajući da sve teče prema tradiciji.
- Baldekin prati svećenika i nosi baldahin tijekom procesija, simbolizirajući svečanost trenutka.
- Šimunaši, odjeveni u žute haljine s kacigama, prate Šimuna Cirenca, lika koji nosi križ u procesiji Velikog petka, podsjećajući na Isusovu muku.
- Garde čuvaju grob, stojeći u parovima uz oltar i mijenjajući se tijekom Velikog četvrtka, petka i subote.
Žudije su najčešće odjevene u odore rimskih vojnika, što simbolizira povijesni kontekst čuvanja Isusova groba, a njihov dramatični čin “padanja” u ponoć s Velike subote na Uskrs, uz zvuk crkvenih zvona i pjev “Slava Bogu na visini”, označava trenutak Isusova uskrsnuća.
Put od ministranta do žudije
Postati žudija nije samo čast, već i proces koji zahtijeva duhovni i zajednički razvoj. Tradicionalno, put počinje u djetinjstvu, gdje dječaci najprije postaju ministranti. Kroz služenje na misama, sudjelovanje u pobožnostima i ministrantskim susretima, mladići stječu vjerske vrline i osjećaj odgovornosti. Kako odrastaju, oni koji pokažu predanost i uzornost mogu biti pozvani da se pridruže žudijama, obično u dobi od 18 do 35 godina.
Tradicija se često prenosi unutar obitelji, gdje sinovi nasljeđuju ulogu svojih očeva. Ovo nasljeđe nije samo običaj, već i simbol obiteljskog ponosa i povezanosti s vjerom. U vrijeme komunizma, sudjelovanje u žudijama bilo je izazovno jer su mnogi mladići bili pod pritiskom vlasti, često isključivani iz društva ili zaposlenja. Kako bi se tradicija očuvala, zajednica je popunjavala mjesta rezervnim članovima, a danas, u slobodnijim vremenima, žudije privlače i one koji se vraćaju iz inozemstva kako bi sudjelovali u Velikom tjednu.
Veliki tjedan i zajedništvo
Veliki tjedan je središnji trenutak za žudije, kada se zajednica okuplja kako bi obilježila Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Obredi počinju na Veliki četvrtak, kada žudije izlaze pred oltar i započinju stražu, mijenjajući se u parovima. Na Veliki petak, oni sudjeluju u procesiji Križnog puta, prateći Šimuna Cirenca i svećenika, dok na Veliku subotu bdiju do ponoći, kada simbolički “padaju” u trenutku uskrsnuća.
Izazovi i očuvanje tradicije
Unatoč povijesnim izazovima, poput komunističkog razdoblja ili gubitka dokumenata tijekom rata, žudije Župe sv. Ilije ostale su nepokolebljive. Danas se suočavaju s modernim izazovima, poput odlaska mladih u inozemstvo ili obveza poput vojske, no zajednica se prilagođava. Mnogi uzimaju godišnji odmor kako bi sudjelovali u Velikom tjednu, a tradicija se nastavlja zahvaljujući predanosti i entuzijazmu.
Zaključak
Žudije Župe sv. Ilije u Metkoviću više su od vjerskog običaja – one su živi simbol vjere, tradicije i zajedništva. Od svojih početaka 1857. godine, kada ih je uveo Ante Gluščević, do danas, ova skupina čuva duh Uskrsa i povezuje generacije. Kroz uloge ministranata i žudija, mladići uče vrijednosti predanosti, odgovornosti i ljubavi prema svojoj zajednici, osiguravajući da ova jedinstvena tradicija živi i u budućnosti.
Nino Erceg
